GRAD KOJI URLA

 

Čovjek da ne umre, crko bi.

Umjesto da otvaram most, vozim taksi. Taksi služba - vječno utočište luzera i stranaca. Najčešće rješenje problema prehrane obitelji kad su sve druge opcije propale. Kružim okolo, ljudi izlaze i ulaze, sabirem novac koji predajem poslovođi na kraju smjene, svakog petka dobivam plaću. Rutina. Kada me pitaju kako sam, odgovaram im: «Dobro je. Živi se.»

A lažem...

Fali mi most. Do bola mi fali.

Kao i uvijek, Senka mi je utjeha...

Vraćam se s posla i gledam ju na balkonu. Prvo vidim njezin osmjeh. Njezin osmijeh vidim gdje god da pogledam. Vidim ga u oblaku, u odsjaju na staklenim ulaznim vratima robne kuće, u bljesku sunčeve zrake u vodenom valu Kanala, u zamagljenom retrovizoru... Vraćam se s posla i ljubim ju. Večeramo, sjedimo na sofi s čašom vina u ruci, tijela su nam priljubljena dok šutke gledamo televiziju. Strah nas je svijeta koji se rađa pred našim očima. Kažu nam s ekrana: «Materijalnost tijela više nije preduvjet za ljubav. Mozak je postao najvažniji seksualni organ. Fizička interakcija nije potrebna. Seks je demokratiziran i racionaliziran».

Počinjem iz dna duše mrziti svijet koji se rađa pred našim očima. Senku optimizam ne napušta. Kaže mi u što vjeruje:

«Sutra je novi dan, možda bude bolji od današnjega.»

Danas je novi dan. Sjedim na taksi-štandu čekajući mušteriju. Na ekranu u automobilu gledam neki užasno dosadan sport u kojem dva igrača do u beskraj prebacuju lopticu preko mrežice uz pomoć drvenih reketa. Volio bih da sam kod kuće sa Senkom.

Tip ulazi. Ja sam se odvikao gledati mušterije u lice. Njihov identitet mi je višak informacija, redundanca s kojom se ne želim opterećivati.  Kaže mi da ga vozim u Mölndal. Kraćim putem preko auto-ceste.

Vozim kamo je rekao.

Na odvajanju za autocestu osjetim tvrd predmet na potiljku.

«Vadi novac i daj ga ovamo», kaže mi tip. Tek tad vidim njegovo lice u retrovizoru. Ništa posebno, mršavi, neobrijani bijelac prekriven kapuljačom. Stišćem gas – brzinomjer pokazuje 120, pa 140, pa 160... guram do krajnjih granica 190, 205, 220... Zujim između automobila, autobusa, kamiona, ja sam vjetar na cesti. Tip iza mene se uneredio. Kaže stani, ja kažem neću. Kaže pucat ću, ja kažem pucaj. On opet kaže stani.

«Stat ću kad staviš pištolj na suvozačevo sjedište.»

On povlači zatvarač na pištolju kako bi me uplašio. Ja stisnem na 230 kako bih ga uplašio. Pištolj je na sjedištu. Usporavam. Čuje se zvuk policijske sirene...

Najednom se tip iza mene počne cerekati, ciktati, skičati... I ja se smijem. Keslamo se u duetu. Na tren je sve utihnulo, nema policije, nema automobila, nema grada, nema Kanala, nema neba... Nema čak ni Senkinog osmjeha. Samo se nas dvojica cerekamo kao da smo na struju priključeni. To je smijeh od kojega se trese cijelo tijelo, to je smijeh kojemu je uzrok strah.

Strah čovjeka goni naprijed ili natrag ovisno o tome s koje pozicije promatraš taj proces.

I tako sve do sada. Smijem se od straha. I krećem se naprijed i nazad istovremeno.

Ovaj put je podstanarka. Stisnula me sićušnim šakama za okovratnik pidžame i drmusa svom snagom. Postajem svjestan njezinih očiju, vodenih kao da su uvijek na rubu plača. Razmazana šminka, oštri zubi izvirili iz usne špilje:

«Ubit ću te, stari konju!»

Šamar sam doživio kao pomračenje sunca. Balavica me šamara. Ima li

ovaj svijet dno? Pa ipak, ne osjećam ni bol, ni poniženje, niti moja svijest uopće prihvaća dijeliti sudbinu tijela koje ovdje bespomoćno leži na sofi prekriveno prljavom dekom i s tim žilavim čudovištem iznad moje glave koje me šamara i pljuje.

Ali to mi nije važno.

Vidim sliku, ali ton je nešto drugo. Te majušne šake koje me ne prestaju udarati u taktu podstanarkinog histeričnog siktanja i cvileža vraćaju me u san. Želim saznati čemu se onaj tip iz taksija smijao? Čemu sam se ja smijao? Na što me je podsjetio zvuk smijeha?

Čekaj malo... Pa da!

To je zvuk insekata dok napadaju svoju žrtvu.

Ponekad dvije generacije dijeli razdaljina široka kao svemir. Moj stari... Dok čita ne jede, ne pije, ne ide na WC... Kao da se boji da će mu knjiga pobjeći.

I ja volim knjige, ali u njima ne vidim smisao. Jer što će biti ovdje za 1000 godina? Hoće li biti ičega? A ako i bude, hoće li ove riječi kojima se mi služimo postojati? Pa onda novih 1000 godina.

Smisao se nalazi negdje drugdje. Ne u knjigama.

I Neven voli knjige kao što ih je volio njegov djed.

Genetski transfer je lutrija u kojoj smo izvukli pogrešne brojeve. Neven je kombinacija mene i mog starog, kombinacija pogrešnih polovica svakog od nas – one koje mu neće donijeti ničeg dobroga.

 

Išamaran i ponižen tumaram maglovitim ulicama.

Kao da nisam ovdje, već u nekim nepoznatim daljinama. Predajem se kakofoniji grada, puštam je da me nosi kud joj je volja. Najlonska sam vrećica koju vjetar šutira od zida do zida, od jednog do drugog. Škiljim zaslijepljen svjetlotonskim plakatima i zaglušen njihovim glasovima:

«Društvena struktura je usklađena s termodinamičkim principima gdje je novac ukinut i profesija političar odumrla. Energija je preduvjet za postojanje održive privrede, ne rad i kapital kao u predkataklizmičkim društvima. Danas se društvo organizira na bazi energije, ne ekonomije ili demokracije, društvom se više ne vlada, već upravlja – umjesto izabranih političkih amatera imamo kvalificirane stručnjake, profesionalne znanstvenike, inžinjere i tehnologe. Ustav našeg društva zasniva se na zakonima termodinamike: (1) energija se ne može stvoriti niti uništiti, (2) energija se jedino može preoblikovati, (3) svako preoblikovanje ima svoju cijenu u formi entropije.»

Ljudi i dalje imaju oči, ali ne vide. Koji jebeni termodinamički principi? Jedini principi koji vrijede za čovjeka su yin i yan – ravnoteža i smiraj. Nesiguran čovjek obično traži oslonac u ženi. Ja sam bez oslonca nesiguran i nestabilan. Ja sam usamljeni yin koji nošen vjetrom i glasovima udara u zidove prekrivene maglom.

«…sigurnom dekontaminacijom puževa ostvarili bismo golemi napredak u rješavanju problema prehrane stanovništva…»

Što je ostalo? Beživotna i nijema pustara po kojoj baza ovo malo preostalih živih ljudi iznad kojih se roje izgladnjeli insekti.

Čujem glasove i udaram u zid.

Dlanovima začepljam uši da ne slušam. Uzalud. Ovo je grad koji urla.

Glasovi burgijaju kroz moje šake i prodiru u središte mozga. Neki tehnokrat, drug stručnjak za nešto, govori o završetku 10000 godina Antropocensa. Naređuje mi:

«Budi spreman na neočekivano. Budi racionalan pred iracionalnim. Primjenjuj centralne principe ergonomije u svakodnevnim situacijama.»

Njegov glas miješa se s graktanjem vrana. Nešto od privida života vratilo se s vranama. Onima inteligentnijim među njima koje su uspjele preživjeti shvativši da njima ne smeta kukurijek ta da su leteći na nižoj visini zaštićeni od insekata. Većina ostalih vrana i drugih ptica nisu bili te pameti i poletjeli su visoko ravno među insekte.

Još jedan stručnjak objašnjava da to nisu vrane, već jedna sasvim nova vrsta koju je on nazvao ptice-brujalice.

Na kraju me glasovi ruše na cestu.

Moje unutrašnje oko vidi sliku koja me prikazuje onako kako ja sam sebe nikad ne bih želio vidjeti.

Ne znam više gdje sam. I ovdje sam i tamo. I u ovom kutu trga i u onom koji se nalazio na dijagonalno suprotnoj strani. Ja sam u ovom gradu i u onom u kojem je bio most. Zlamerika je izronila iz vode i ja sam se uselio u nju.

Opet glas…

«Druže, jeste li vi pijani?»

«Ne, druže, ja sam išamaran i gladan», otima mi se.

Iz prkosa prema starom počinjem čitati one knjige koje njemu nisu interesantne – one koje se nazivaju svetima. Knjige čije rečenice kažu: «Gleda te Bog i zato On zna sve što misliš i činiš». Hajde, na stranu pitanje kako On to uspijeva istovremeno pratiti sve silne ljude na ovom žalosnom svijetu, ali kad vjeruješ onda vjeruješ i ne zamaraš se pitanjima. Jednostavno znaš da te On gleda i trudiš se biti dobar jer su ti rekli da treba biti dobar. Ako nahraniš dvije mačke, a treća gleda, moraš i njoj dati jesti jer grijeh je ostaviti ju gladnu. Ti misliš i vjeruješ da je dobro činiti dobro mačkama, pticama, travkama, ribama i puževima jer, ako nisi dobar, On će te kazniti. I ti budeš dobar, a On te opet kazni. Ma, što kazni! Zavuče ti zahrđalu sabljurinu posred leđa.

Do balčaka…

 

«Molim te, nemoj da Neven sazna.»

Probudio sam se i klečim kraj masnog ležaja u koji me netko stavio. Klečim i molim. Ne molim ljude oko mene, moje zlosretne supatnike koji su, kao i ja, sakupljeni po zakutcima Grada i sada, zbunjeni i radoznali istovremeno, gledaju u mene klečim na podu i pokušavam se sjetiti bilo koje molitve iz bilo koje religije. Ne molim ni uniformirane čuvare poretka, sakupljače koji su nas sve sabrali na bezbrojne ležaje poredane u ovoj prostoriji gdje zrak zaudara i svjetlo je obojeno u smeđe. Molim Njega jer nemam koga drugoga. Jer, računam, možda ipak postoji granica patnje. Možda će mi se sažaliti…

«Molim te, nemoj da Neven sazna.»

 

 

 

IZ DJEDOVOG DNEVNIKA (I)

Ponedjeljak, 26. ožujak

Dragi Nevene,

Ja sam tvoj djed.

Koristim se privilegijom da sam čovjek, a čovjek je životinja kojoj osim individualnog na raspolaganju stoji kolektivno pamćenje zasnovano na tehnologiji – pismu, tisku, filmu i TV-u, računalima... Mi smo našli način da misao pretvorimo u materiju zahvaljujući čemu smo zavladali planetom. (Pritom je zadnje što želim reći da je to bila neka velika sreća za planetu.) I zato ja mogu pisati tebi kao odraslom čovjeku, onakvom kakvoga te nikada neću upoznati. Računam da će ove moje riječi, koje upravo kaplju po digitalnoj simulaciji papirnatog lista, trajati dovoljno dugo kako bi dočekale dan kada ćeš ih moći čitati i razumijevati. Nadam se da će ti jezik na kojemu je pismo napisano biti poznat. No, prije svega, nadam se da ćeš ti zbilja dobiti tu šansu da budeš odrastao čovjek i da će postojati neki svijet u kojem ćeš živjeti. To sada, u trenutku dok se na ekranu ispred mog lica roji sve više mojih riječi preoblikovanih u pismo, nije nešto što se podrazumijeva. Ni blizu tome.

Mene je strah!

I zato pišem jer, kad god me u životu bilo strah, pisanjem sam uspijevao da ga odagnam.

Otkako si se rodio, kada sam prvi put držao tvoje malo tijelo na mojim rukama, ja se bojim. I pišem o mojem strahu.

Bojim se budućnosti koja te čeka.

Zato ti pišem o mojoj sadašnjosti uvjeren da će ti to pomoći da razumiješ vlastito vrijeme i svijet kakvi god oni da budu.

Bojim se da, čak i ako ove riječi doteknu do tebe, ti ih možda nećeš moći razumjeti. Moj djed, kojeg sam volio onoliko koliko se nadam da ti voliš mene, ne bi ništa razumio u mom svijetu. A razlika između moga i svijeta moga djeda sigurno je manja nego će biti ona između naša dva svijeta. Iako sam pisac i trebalo bi da imam maštu razvijeniju nego u većine drugih ljudi, ipak ne mogu ni pretpostaviti kakav će biti tvoj svijet.

Bojim se onoga najgorega: da će se čitavo kolektivno znanje izbrisati i da ćemo ostati na ledini nerazumijevanja. Toga me najviše strah. Između svih ostalih strahova.

Četvrtak, 5. travanj

Odluku da ti pišem donio sam u subotu 24. ožujka, kada su tvoji roditelji, moja kćerka i zet, a tvoji majka i otac, negdje izašli pa su te ostavili kod nas. Iz nekog razloga nisi htio spavati do ponoći. Želio si biti budan sa mnom. Naslonio si glavicu na moje srce i grijali smo se toplinom naših tijela dok smo gledali crtani film o dječaku Alfonsu i uglađenom medvjediću Paddingtonu. Uvijek bi se cijelim tijelom ušuškao uz mene dok smo uživali u animiranim slikama. (Hoće li u tvom svijetu biti animiranih filmova? Hoće li ljudi crtati? I pisati? I pjevati?...)

Zapravo, ti si gledao filmove, a ja sam gledao u tvoje lice, u tvoj osmjeh koji je izražavao golemu sreću zato što si živ. Bio si tako mali, ali činilo mi se da si već shvaćao veličanstvenu suštinu življenja, a ona je tako jednostavna, živjeti znači radovati se životu.

Katkad bi se događalo da zaspiš usred filma. Pažljivo sam promatrao taj proces u kojem si iz stvarnosti preselio u san i u snu si se još snažnije približio mom srcu.

Spokojstvo koje si onako usnuo izražavao visoko ispruženim ručicama po jastuku prenosilo se i na mene u tim trenucima.

Pa i sad, dok ti ovo pišem, osjećam neku toplu zahvalnost za to kratko vrijeme u kojem sam iskusio stanje onoga što religiozni ljudi nazivaju blaženstvom. Dok te gledam, umišljam sam sebi kako sam te svojim tijelom u stanju zaštititi od svakog zla kojim je naš svijet pretrpan. I tek tada moj strah pred tvojom budućnosti na tren iščezne.

Ali samo na tren...

Vidiš, smisao našeg postojanja bio je da budemo neka vrsta domara, da pomažemo održavanju ovog svijeta, da pomognemo pčelama, ovcama, pticama, cvijeću, šumi, ribama...

Mi smo to pogrešno razumjeli.

Mi smo pomislili da smo gospodari.

Mi smo negdje na putu zaboravili taj osmijeh koji je tako jasno blistao na tvom licu...

Najviše zbog tog osmijeha volim te gledati dok spavaš. U kasne sate krišom promatram prekrasni prizor: trogodišnjeg tebe, spokojno usnulog pokraj moje supruge, tvoje bake. Kad god si kod nas na odmoru, iz opreza spavam u drugoj sobi. Zbog mojih ratnih trauma ponekad vrištim u snu i stoga se ne usuđujem spavati u istoj sobi da te slučajno ne preplašim. (Da, ja sam imao svoj rat u kojem sam izgubio. O tome ću ti nešto više reći kasnije. A možda i neću).

Želio sam svake od tih večeri upiti sav strah i tvoj i moj pa da ga više nikada ne bude, da se nastaviš smijati i da taj osmijeh jednog dalekog dana pokloniš svom unuku.

Srijeda, 18. travanj

Ma, zapravo, sve što ti imam reći o ratu je da smo o njemu željeli pričati, ali nas nitko nije želio slušati pa smo na kraju zašutjeli. Nismo željeli, znali smo! Znali smo to što drugi nisu znali: o ratovima se treba i mora pričati. Ali iz našeg grla nije izlazilo glasa, niti su se pročepile gluhe uši kako bi nas čule. Postali smo nijemi i gluhi sa svojim uspomenama na plećima koje su sa svakim sljedećim danom sve dublje urastale u nas.

Na kraju su naša tijela postala školjke koje su skrivale uspomene.

Zbog toga sam cijelo moje postojanje ovdje osjećao kao da sam progutao nedozreo orah pa mi je, nakon ukusnog prvog zalogaja, u grlu i nepcu dugo ostao okus gorčine. (Hoćeš li znati značenje riječi ”orah”?)

Onda si došao ti pa je na tren nestalo gorčine.

 

 

Četvrtak, 19. travanj

Cijelo vrijeme pitam se s kime ovo podijeliti. Kako ostaviti svjedočanstvo? I kome? Mogu li uopće računati na budućnost kojoj će biti stalo do svjedočanstava?

Prvo smo se navikli pričati tuđim jezicima. Sjećali smo se Cigana koji su živjeli kod nas, iako njih nikada nismo smatrali strancima, već samo malo drugačijim od nas zato što su naš jezik govorili na svoj način. Nismo znali što znači pričati jezikom koji nije tvoj. Cigani jesu. Pa ipak, nekako mi se uvijek činilo da su oni sretniji od nas. Mi smo naučili pričati tuđe jezike baš kao Cigani, ali za razliku od njih nismo naučili biti sretni.

Onda smo naučili čitati na licu tko je tko i odakle je došao. Samo ga pogledaš i progovoriš njegovim jezikom prije nego mu se usne stignu pomaknuti.

Onda sam prestao piti alkohol. Ponovno sam pročitao neke važne knjige jer ih se od alkohola uopće nisam sjećao.

Onda sam se pitao trebam li dalje pisati. Ima li smisla? Nema, naravno da nema. Ipak sam nastavio pisati.

Onda je počelo...

Svi smo nekako mislili da će Kina preživjeti katastrofu koja je neminovno slijedila. Nismo očekivali da će sve započeti tamo i otuda...

(Hoćeš li znati značenje riječi «Kina»?)